Studentski skup Naše poklade – Etnološki i kulturnoantropološki osvrti na hrvatske pokladne običaje, održan je 5. ožujka 2014., na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u kojoj je svoje radove izlagalo 5 studentica etnologije i kulturne antropologije. Organiziran je s ciljevima predstaviti zainteresiranoj publici studentska istraživanja koja su se bavila hrvatskim pokladnim običajima, te tako predstaviti i popularizirati etnologiju i kulturnu antropologiju te hrvatsku tradicijsku baštinu, predstaviti i propitati relevantna kulturnoantropološka i etnološka pitanja u istraživanju tradicijske kulture, te postaviti platfomu za prezentaciju studentskih radova i angažman studenata.
Skup je pratila inscenacija igrokaza Pokladna svadba Žeže i Markića(https://www.youtube.com/watch?v=9q6JZjIvH8A)
PRVA SESIJA: Urbani i ruralni pokladni običaji
- ANA POLANŠĆAK, “Hrvatski pokladni običaji: karnevali i predstavljački oblici”
Karneval je prema svemu sudeći kompleksan i slojevit fenomen; autorica se u radu bavi njegovim magijskim licem. Donosi kratak etnografski pregled i komparira slične pokladne običaje iz različitih dijelova Hrvatske koristeći kao glavni izvor „Hrvatske karnevale“ Ivana Lozice – nezaobilazan priručnik za bilo koga tko se bavi temom karnevala, a koji sakuplja na jednom mjestu pregršt podataka i upućuje na radove drugih autora i autorica.
- FELINA BOLANČA, “Zagrebački, riječki i dubrovački običaji u doba poklada”
U ovom radu autorica opisuje nekoliko segmenata vezanih uz običaje u Hrvata tokom vremena kada se održavaju karnevali. Piše o ulozi masaka tokom poklada, kakvu su ulogu imali u prošlosti, a kakvu danas, jer ovi običaji prikazuju značajan dio hrvatske kulturne baštine. Opisuje dvije podjele karnevala, te se posebno osvrće na onaj tip kojemu pripadaju karnevali u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku. Pobliže opisuje svaki pojedini karneval te ističe njihova zajednička obilježja.
- KATARINA DIMŠIĆ, “Suvremena inscenacija pokladnog jahanja”
Običaj pokladnog jahanja javlja se u krajevima uz Savu (istočno Brodsko Posavlje) i proteže se do Županje – mjestima gdje je i izvorno običaj bio izvođen kada su graničari iz Vojne krajine, svečano obučeni, zadnja tri dana poklada obilazili mjesta na konjima kako bi provocirali Turke preko Save, posjetili svoje prijatelje u drugim mjestima krajine te djevojke i snaše koje su ih ugošćivale i nudile okrijepom. Danas su se mjesta izvođenja ovoga običaja proširila i na mjesta oko Osijeka i u Baranju. Običaj čuvaju konjogojske udruge i drugi ljubitelji konja. Raspored pokladnih jahanja po mjestima i selima je uglavnom stalan svake godine i jahači iz svih obližnjih mjesta i udruga se okupljaju kako bi jahali u povorci. obučeni u tradicijsku nošnju, pjevaju pokladne pjesme i jašu selom od kuće do kuće gdje ih dočekuju domaćini s hranom i pićem te časte njih i posjetitelje koji prate povorku. Običaj pokladnog jahanja za cilj ima što veću turističku promociju kako bi manja mjesta u Slavoniji i konjogojske udruge prešle na drugu razinu prepoznatljivosti. Čuvanje običaja pokladnog jahanja dio je nacionalnog identiteta i identiteta dijela slavonskih sela te se taj običaj nastoji očuvati zbog ljubavi prema plemenitim životinjama i prema Slavoniji.
DRUGA SESIJA: Pokladni običaji u literaturi i kao predstavljački oblici
- KRISTINA VUGDELIJA, “Odnos Držićeve Novele od Stanca i tradicijskih kulturnih praksi: književnopovijesna i etnološka analiza”
U radu se analizira odnos Držićeve Novele od Stanca i tradicijskih kulturnih praksi koje se definiraju kao tradicijom uvjetovana kulturna djelovanja i ponašanja. Promatraju se prakse narodne kulture čija je osnovna značajka usmenost kao medij prenošenja i koje su obilježene svojim izvedbenim karakterom: riječ je o folklornim predstavljačkim oblicima koji se javljaju u okviru običaja. Posebno se razmatraju svadbene i pokladne običajne prakse koje svojom izrazitom teatrabilnošću stvaraju kontekst za izvedbu različitih oblika predstavljanja. Odnos Novele i tradicijskih praksi razmatra se na dvjema razinama: jedna je dubrovački kulturni (običajni) kontekst gdje tradicijske prakse čine kontekst za izvedbu kazališnih predstava, a druga je njihova evokacija u samoj drami pri čemu se promatra njihova funkcija u drami, ali i šira kulturna značenja na koja ukazuju. U analizi kulturnih značenja polazi se od pretpostavke o svojevrsnoj realističnosti Držićevih drama koje su lokalizirane u dubrovačkom kulturnom kontekstu i obiluju aluzijama na pojave iz dubrovačke svakodnevice. Budući da Novela tematizira ismijavanje seljaka u gradu, analizira se odnos urbanoga i ruralnoga (Dubrovnika i njegova zaleđa) polazeći od pretpostavke da je Stanac iz dubrovačke perspektive nizom stereotipa prikazan kao lokalni kulturni Drugi.
- SILVIJA ŠKODA, “Kotoripski ‘vrabec’, njegov nastanak i uloga”
Autorica opisuje kotoripski ‘vrabec’, folklornu predstavu unutar ‘fašenka’, koji se već tradicionalno održava svake godine u sijećnju ili veljači u mjestu Kotoribi u istočnom Međimurju, od prve godine izvođenja (1976.) do danas. Autorica se bavi ‘vrabecom’ kao predstavljačkim oblikom, analizirajući arhivske, novinske i internet zapise, te intervjuirajući sudionike. Autorica zaključuje da se radi o obliku predstavljanja u kojeg izvođači unose ‘dašak sebe’ karakterističnim izvedbama, prikazujući promjene u njegovom obliku od prvog izvođenja.
KSEKA_konferencija
